Ponekad dođemo u one trenutke kada se izgubimo između prošlosti i budućnosti. Kada čudna praznina ispuni naš duh, a u mislima vrtimo neke stare slike, stare uloge. Toliko smo uloga u životu imali još kao djeca, koje tek tako u maglici vremena nestanu i postanu dio samo sjećanja. Kada stignemo na odredište koje smo željeli i kad nam se cilj ispuni, treba li zastati i okrenuti se na kratko iza sebe kako bi razumijeli sav put, teret i napor koji smo uložili da bi do istoga stigli? Ili treba samo nastaviti samo koračati naprijed? Da li je ispunjenje cilja olakšanje za dušu ili teret jer sada novi ciljevi moraju zamijeniti ono za što smo se dugo borili?
Upravo se ja sada nalazim u jednoj takvoj situaciji, gdje sam postigao svoj dugo željeni cilj, a neobična praznina me vuče ka nazad i ne dozvoljava mi u ovome trenutku da vidim jasno puteve u budućnost. Naime u septembru ove godine završio sam i drugi fakultet i time zatvorio poglavlje svog života koje se tiče školovanja.
Završio sam Fakultet političkih nauka, smjer Žurnalistika i komunikologija.
I dok se nekada činilo da je do tog trenutka, završetka školovanja dug put, a cilj se činio dalekim poput snova, sada se nalazim sa druge strane. Pokušavam u sebi objediniti višegodišnje školovanje u jednu cjelinu i izvući neku poruku.
Mogu zasigurno reći da je školovanje u današnjem vremenu izuzetno dug i težak proces kojeg dodatno otežavaju po mojoj percepciji zastarjelost sistema te potreba da se nešto promijeni. Djeca veoma rano ulaze u taj sistem, a put do ciljeva nosi mnoge izazove. Imao sam samo 6 godina kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, a sada sa nepunih 25 godina napokon mogu reći da je gotovo, ne učenje, jer čovjek uči dok je živ, nego institucinalno školovanje.
U ovim trenucima kada ne mogu još uvijek napraviti korak u budućnost tražim odgovore skrivene u prošlosti, šta sam želio, koji sam put prošao i gdje sam stigao. Da li sam mogao mudrije, drukčije? Kako god bilo da se nisam borio za ono što želim i za svoj mali glas kojeg su više puta željeli ućutkati, vjerovatno ne bih uspio.
Lijepa sjećanja me vežu za osnovnu školu, posebno za niže razrede, dok je kasnije sve teže i teže bilo se uklopiti u sistem očekivanja i vrednovanja nastavnika i profesora kao i vršnjaka.
Nije lako biti okružen sa preko dvadeset vršnjaka od kojih svako od njih ima drukčije vaspitanje i gradi drukčije vrijednosti. Tek sada vidim koliko je izazova bilo u mom obrazovanju, pa kako vidim kroz nećakinje, u obrazovanju mladih uopće. Treba stići na sve predmete, biti uvijek spreman i dati svoju dušu i za predmete koje volite, i koje ne volite, za dijelove gradiva za koja znate da ih je savremena nauka davno demantovala... Jednako toliko je teško ostati smiren i sretan upravo zbog odnosa među vršnjacima.
Kada sve zbrojim upravo sam najviše patio zbog kojekakvih uvreda, prijetnji i komentara vršnjaka. Nažalost surova je istina da djeca postaju sve surovija. Nisam mogao biti pokadkad sabran ni smiren, pa nekad nisam ni bio mentalno stabilan da idem u školu. Tako sam i veoma mlad počeo piti lijekove za smirenje i antidepresive i odao se cigaretama te kao rani tinejdžer pušio kao Turčin. Biti autentičan, ili kako kaže pjesma od Partibrejkersa "biti isti, ...poseban, ...slobodan, ...samo svoj", ili bar težiti tome znači pozdraviti se sa mirnim životom, ali vatra u mom srcu je prejako gorila da bih pristao na drukčije.
Kasnije i u srednjoj školi mi nije bilo bolje i iskren da budem ne pamtim ju ni po čemu dobrome, ali eto nekako sam ju završio, tu moju Prvu gimnaziju. U istoj sam se rastao od spokoja, a pamtim ju i po ispadima gnjeva pojedinih profesora nad nama učenicima. Tako, nikada neću zaboraviti frustracije profesorice bosanskog jezika kada, ma šta uradio i koliko znao, nisam mogao dobiti veću ocjenu od dvojke, bez obzira što mi je to uvijek bio omiljeni predmet i na odlične ocjene u osnovnoj.
Nakon završetka gimnazije i selidbe iz rodne Zenice u Sarajevo, izuzetno me pogodilo odbijanje sa Akademije likovnih umjetnosti, a toliko sam volio slikanje i dizajn. Htio sam steći sva moguća znanja iz oblasti umjetnosti, ali sudbina je pisala drukčije. Takvog razočaranog, roditelji su nagovorili da upišem astrološki institut znajući koliko sam još kao dijete volio horoskop, zvijezde, nebo, tarot... Moj put kroz astrologiju sam već opisivao u prethodnim člancima, pa se ovdje ne bih previše zadržavao na njemu.
Ipak kroz neke astrološke analize i kroz pisanje nekih tekstova došla mi je ideja da upišem žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka. To je bila i prva moja odluka bez da me je neko savjetovao ili predlagao mi. Budući sam pisao blogove jako dugo kao i tekstove za dječje časopise, priče i poeziju, te sastavljao eseje, odlučio sam svoje pisanje okruniti diplomom.
Pomalo prestrašen, a opet pun euforije, došao sam prvi dan fakulteta i upoznao mnoga nova lica za koja nisam ni slutio da će mi silno prirasti srcu. Nisam se opterećivao po prvi puta da li ću proći ili ne, da li ću položiti sve ispite. Bio mi je cilj završiti prvi semestar, kasnije drugi, onda nakon ljetnje pauze treći... I tako semestar po semestar uživao sam, sve mi je sve išlo od ruke, nisam gubio godine, tu i tamo neki predmet bih ostavio za semptembar. Ono što mi je posebno u srcu su druženja s kolegicama i kolegama, naše šale, pjesme i dugačke puš pauze u dvorištu fakulteta. Tamo bi sjedeći na stepenicama, ponekad i na drvenim klupama otvarali svoje duše i pričali o svemu što su nosili ti dani.
Malo po malo i toj avanturi je došao kraj, kažu ljudi ono što je lijepo kratko traje, a meni je zaista brzo prošlo. Neki školovanje pamte po drugarima iz osnovne škole, neki po onima iz srednje, a ja evo prvi puta od kad pamtim imao sam najbolju moguću grupu, na fakultetu. Ne bih nikoga mijenjao iz tog sastava. Po prvi put sam imao osjećaj da negdje pripadam i da to nisu samo dragi pojedinci već cijela grupa. Sa svakim sam se na svoj način povezao, s nekima više, s nekima manje, ali svi smo imali tu jednu zajedničku želju. Želju da naše riječi budućih novinara budu zapamćene i da makar malo doprinesemo da svijet postane bolje mjesto.
Upravo ta zajednička želja nas je spojila kao grupu i činila da imamo osjećaj da smo jedni drugima svoji. Svojim kolegama ću uvijek željeti najljepšu moguću budućnost i puno uspjeha u svim sferama interesovanja i u poslu.
A ja?
Nadam se da ću i ja dobiti svoje mjesto u ovom svijetu za koje sam se dugo borio. Nekada, kada me prođe sjeta i ovaj osjećaj praznine. Kada shvatim kojim putem trebam nastaviti. Možda je ovo sada vrijeme da malo zastanem, osvrnem se i razmislim šta me je dovelo do ovog trenutka. Uzimam ovaj trenutak između prološlosti i budućnosti da se osvrnem na nekadašnje želje i napravim mjesta za ono što dolazi, prije nego što i on postane uspomena ili zakorači u ono što me čeka.
Pročitajte više o meni (kliknite ovdje).
Alek Boras.
